...napokon obečani post...
Obilježja pasmine
Oblik tijela lipicanca je položeni četverokut, a glava mu je izrazito suha s konveksnom pročeonom linijom i lijepo savijenim i visoko nasađenim vratom. Leđa su mu duga, vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Ima prilično širok i dubok prsni koš i zaobljena rebra. Visokom hodu pogoduje duga lopatica i kratka podlaktica (odlika španjolskih konja). Noge su mu košćate i jake, a zglobovi vrlo razvijeni i široki s čvstim tetivama i kopitima. Snažna i gusta struktura odlikuje kako grivu, tako i rep. Lipicanci se kote sa sivom bojom dlake koja u dobi od 8 do 10 godina postane potpuno bijela. Nadaren je za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču).
Povijest lipicanaca
Temelj toj pasmini dali su slovenski kraški, španjolski i napolitanski, a kasnije i arapski konji. Zna se da su na području Lipice već u rimsko doba uzgajali snažne, brze i izdržljive konje.
Egela u Lipici
Ergelu je utemeljio austrijski nadvojvoda Karlo koji je tada bio regent za Štajersku, Korušku, Kranjsku, Istru i Trst. Lipicu je s pripadajućim posjedima kupio od nadbiskupa Trsta. U ergeli je htio uzgojiti dovoljno elegantnih, vučnih i jahačih konja za konjušnice u Grazu, gdje mu je bila rezidencija.
U su izgradili konjušnicu i uredili travnjake i pašnjake. U tu su svrhu navažali zemlju iz brojnih kraških dolina, što je znatno promijenilo i izgled toga kraja, koji je ubrzo i pošumljen. Radovi su dovršeni u pet godina, pa je već 1580. upravitelj ergele Franc Jurko poručio nadvojvodi da je zajamčen daljnji i nesmetan razvoj ergele.
Prvi španjolski konji nabavljeni su već 1580., a potom su u godinama 1581., 1582. i 1584. kupljeni i konji iz Italije, koji su bili vrlo slični španjolskima. Španjolske su konje kupovali i kasnije. Osobito je značajna kupnja ždrepca Cordova 1701. Kupovani su i njemački konji (najpoznatiji je ždrebac Lipp) te danski konji, najviše iz kraljevske ergele Frederiksborg.
Tek su nakon toga osnovane vlastite krvne linije koje su se održale i do danas: Pluto, Neapolitano, Conversano, Maestoso, Favory. U Lipicu je dopremljeno i više arapskih konja, a vlastitu je krvnu liniju oblikovao 1816. kupljeni izvorni arapski konj Siglavy.
Širenje u druge zemlje
Lipica je u svojoj povijesti izdržala nekoliko teških udaraca. Najprije su konji 1796. preseljeni u Mađarsku, a vraćeni su 1798. Potom su 1805. preseljeni u Đakovo i potom u Karad, da bi bili vraćeni 1807. Treći put preseljeni su 1809. u Mađarasku, u blizinu ergele Mesöhegyes, gdje su ostali punih šest godina.
Najteži udarac ergela je doživjela za Drugog svjetskog rata. Po kapitulaciji Italije, zauzeli su je Nijemci i već u listopadu 1943. preselili svih 179 konja u Hostoun u Češkoj. Ondje su bili i konji iz austrijske ergele Piber, iz bivše jugoslavenske kraljevske ergele Demir Kapija, iz bivše jugoslavenske arapske ergele Dušanovo kod Skoplja i iz Poljske ergele Janow.
Krajem rata svi su ti konji došli pod američko zapovjedništvo. Amerikanci su dio konja i čitav arhiv predali Italiji, mnogo je konja otišlo u Piber. Lipica koja je pripala Jugoslaviji tek je 1947. dobila svega 11 konja. Ipak, kroz trideset godina uspjeli su ondje obnoviti čitavu ergelu i ponovno doći do toga da posjeduju predstavnike svih krvnih linija konja.
Stanje u Lipici danas:
Danas je u Lipici zastupljeno šest izvornih krvnih linija lipicanaca, koje su ondje bile i oblikovane. Začetnici su tih današnjih linija:
* Pluto - izvorni danski pastuh, sivac, okoćen 1765. u ergeli Frederiksborg.
* Neapolitano - izvorni napolitanski pastuh, riđan, okoćen 1790.
* Conversano - izvorni napolitanski pastuh, vranac, okoćen 1767.
* Maestoso - sivac, okoćen 1773. u ergeli Kladruby.
* Favory - plavkasti riđan, okoćen 1779. u ergeli Kladruby.
* Siglavy - sivac, izvorni arapski konj okoćen 1810.
Uz tih šest klasičnih linija lipicanca, oblikovanih u Lipici, postoje još dvije: hrvatska linija Tulipan i mađarska linija Incitato. Ove dvije linije nisu zastupljene u Lipici.
Jednaku važnost kao što je oblikovanje linija pastuha pridaje se i oblikovanju rodova kobila. Sveukupno je oblikovano 18 rodova kobila, od čega ih je u Lipici zastupljeno 15.
Uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj (hvala Bogu da je do toga uopće dođlo 
U Hrvatskoj se lipicanci počinju uzgajati 1806. u Đakovu, a u 19. stoljeću stvara se zasebna linija pastuha, Tulipan. Posebice se uzgajao u Slavoniji, jer je zadovoljavao tadašnje potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom. Osim linija pastuha, u Hrvatskoj danas postoji i 11 rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Enganderina.
Danas se ne drži da je ugrožen, ali s obzirom na kulturološli značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite. Ta se zaštita u Hrvatskoj provodi putem državne ergele lipicanaca te udruga uzgajivača. To su: Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojstvena udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar, Konjogojska udruga „Lipicanac“ Ruščica.
Križni put" lipicanaca
Ergela Lipik u svom modernom obliku ustrojena je 1938. godine te se od tada u njoj uzgajaju lipicanci, a do rata aktivno je djelovao i konjički klub kao i škola jahanja. Na otvorenom prostoru između štala i županijske ceste često su se mogli vidjeti ovi prekrasni konji u svoj svojoj raskoši, čime su postali i turistička atrakcija, kao i zaštiti znak Lipika, koji i danas u svom grbu nosi glavu lipicanca.
Lipicanci su ukradeni s ergele Lipik u četničkoj agresiji na Hrvatsku u jesen 1991. godine, te su odvedeni u Bosnu u mjesto Lilić. S Ergele Lipik 88 konja odveo je Milan Komasović, pod izlikom da ih spašava.
U veljači 1992. odvedeni su u Vojnu ustanovu "Karađorđevo" gdje ostaju do veljače 1995. godine kada su morali napustiti štale u Karađorđevu. Tadašnja Vlada Republike Srpske Krajine donosi odluku da Milan Komasović koji je ukrao konje mora ih vratiti na područje Hrvatske, odnosno na područje općine Pakrac na kojem se nalaze štale Ergele Lipik. O ovoj odluci postoji pisani dokument odnosno izjava koju je gosp. Komasović 03.09.2003. godine dao u Ministarstvu poljoprivrede Republike Srbije. No, gosp. Komasović nije poslušao ni odluku "svoje" Vlade, nego konje 1995. godine iz Karađorđeva seli u objekte poljoprivrede zadruge "Bešenovo", gdje ostaje do 1997. godine.
Godine 1998. konji su preseljeni na poljoprivredno gospodarstvo Teodora Bukinac kod Novog Sada gdje se nalaze i danas.
Kroz sve te godine reprodukcija je bila loša, koni su često ugibali, oboljevali i konstantno su bili na rubu egzistenicije.
Prema procjenama stručnih službi RH na prostoru Republike Srbije trenutno se nalazi preko 300 lipicanaca koji svoje porijeklo vode s Ergele Lipik.
Postoji pisani dokument da je do 10.12.1999. godine (prije sedam godina) prodano točno 133 lipicanca Ergele Lipik. Neupitno je da je od tada bilo još potomaka te da su i oni prodavani.
Današnji zahtjev za financijskom naknadom za "zbrinjavanje" konja od 1998. godine, koju je 2003. godine T. Bukinac procjenio na 300.000 €, smiješan je i u potpunosti neprihvatljiv.
Konji su ukradeni iz Lipika i na njima su do danas lopovi ostvarili znatnu financijsku korist, a ostatak stada se sada nalazi u tako katastrofalnom stanju da je njihovo skoro umiranje sasvim izgledno.
Vratili su se napokon doma 13.10.2007. Sada su u karanteni i čekaju povratak na svoje pašnjake...
Nisam još bila u Lipiku ali jedva čekam...
